Hrana kakvu volim

Kad kažem negdje da ne volim tikvice, rajčice, kupus, šparoge, zelenu salatu,… ili variva i juhe… onda ljudi pretpostavljaju da ja u sebe trpam samo meso i fast food u obliku hamburgera, cheeseburgera itd.

Ok, volim hamburger, hot dog, sendviče itd., ali ne jedem to svaki tjedan, čak ni svaki mjesec. Općenito, nisam ljubitelj mesa (preko 16 godina bila sam vegetarijanka).

Ne volim povrće pripremljeno na zdrav način (kuhano, na pari, sirovo…).

Volim povrće: zapečeno s puuuuuuuuuuno masnog sira, bešamel umaka ili kiselog vrhnja (ali bez jaja!; jaja ne volim). Neko povrće mi je dobro i kada je iskombinirano s dizanim tijestom. 

Jela od povrća zapečena u pećnici s bešamel umakom ili kiselim vrhnjem i s puuuuuuuuuuuno masnog sira ili povrće u nekoj piti s puno (dizanog) tijesta od bijelog brašna i puuuuuuuuuno masnog sira mogla bih svaki dan jesti.

Da, dobro, i jesam svaki dan jela takvo povrće, zato i jesam debela. Ok, nisam debela samo od povrća s bešamelom i sirom, nego i od tjestenine i raznih slanih pekarskih proizvoda. Pogotovo obožavam dizano tijesto, tj. pogače, slana peciva, kifle, štruce, pite, slane buhtle, stromboli, calzone … od isključivo bijelog pšeničnog brašna. Uz neku takvu pogaču meni ne treba ništa drugo! Ma kakvo meso! Znam da su ukusi različiti, ali nije mi jasno zašto svi tako pate za tim mesom.

Evo primjera nekih jela koja volim:

https://www.recipetineats.com/potatoes-au-gratin/

https://www.epicurious.com/recipes/food/views/roasted-cauliflower-with-cheddar-cheese-sauce-363911

https://www.spendwithpennies.com/pot-creamy-mac-cheese-boiled-milk/

https://mission-food.com/swiss-chard-gratin/#recipe

https://lifecurrentsblog.com/cheesy-broccoli-potato-casserole/

https://www.recepti.com/kuvar/glavna-jela/39720-besamel-povrce

https://www.domacica.com/kelj-u-besamel-sosu/

https://bearcreekcountrykitchens.com/recipe/loaded-baked-potato-mac-and-cheese/

https://www.24sata.hr/lifestyle/danas-pripremamo-hrskavi-sir-a-za-rucak-aromaticnu-deliciju-322436

https://gastro.24sata.hr/recepti/popecci-od-krumpira-16147

https://samojosjedanrecept.blogspot.com/2014/12/popecci-od-kiselog-kupusa.html

https://www.coolinarika.com/recept/polpete-od-povrca-4f7234b2-63c5-11eb-9e34-0242ac120042?pretrazivanje=%7B%22grupa-jela%22%3A%5B%22bR5OWEEx%27%3B+waitfor+delay+%270%3A0%3A15%27+--+%22%5D%7D (obavezno prženo na masnoći!)

https://web.coolinarika.com/recept/piroske-od-krumpirovog-tijesta-punjene-sa-sunkom-i-sirom-3aaa3f9e-63f6-11eb-833c-0242ac120017

https://punkufer.dnevnik.hr/clanak/recept-za-langos-madjarske-lepinje-s-vrhnjem-i-cesnjakom---541430.html

https://www.recipetineats.com/gozleme/

https://www.loveandlemons.com/quesadilla/

https://www.shakentogetherlife.com/cheesy-garlic-breadsticks/

https://kuhinjica-mignone.blogspot.com/2015/02/rusticna-pita-od-paradajza.html

https://www.coolinarika.com/recepti/dansko-pecivo-4fc32140-647b-11eb-a3f9-0242ac1200c8?pretrazivanje=%7B%22pojam%22%3A%22dansko+pecivo%22%7D

https://www.coolinarika.com/recept/lisnata-pogaca-885d726a-6432-11eb-87ec-0242ac120052?pretrazivanje=%7B%22pojam%22%3A%22lisnata+poga%C4%8Da%22%7D

https://www.coolinarika.com/recept/masna-pogaca-b4a05062-642e-11eb-b40d-0242ac120087

https://vojvodjanskakuhinja.blogspot.com/2013/02/rusticna-pogaca.html

https://www.tasteandtellblog.com/garlic-rosemary-three-cheese-pizza/

 

Uopće ne osjećam potrebu da jedem meso. I u ovim navedenim receptima negdje ide slanina ili nešto takvo – ja to većinom izbacim! Navedene recepte radila sam kombinirajući svakakvo povrće, nekad s krumpirom, nekad s tjesteninom, nekad s kruhom…

Volim bešamel umak. S njim je sve bolje! Volim ga namazati na šnitu bijelog kruha, posipati naribanim sirom i zapeći. Kako je to dobro! Meni uz to ne treba nikakvo meso. Naravno da bešamel treba biti skuhan s mlijekom. Čitala sam nekad davno u komentarima pod nekakvim receptom da neki ljudi ne vole bešamel(!). Wtf??? 

Ok, da, dobro, znam, ukusi su različiti… I onda su neke persone u komentaru pod tim receptom napisale da rade bešamel s vodom. Sljedeći put kad sam radila lazanje, išla sam i ja kuhat bešamel s vodom(!). Ajde, da uštedim: umjesto 1 l mlijeka, stavit ću 1 l vode. Ajme! Kako je to odurno!!! To nije bašamel! Ne znam koji je to kurac, ali bešamel nije!!! Bacila sam to što sam skuhala, dakle, taj “vodni” ne-bešamel i išla sam kuhat normalni bešamel s 1 l mlijeka!

Volim napraviti i npr. neku pitu od starog (isključivo bijelog!) kruha. Prelijem jajima (nekad i bešamelom), dodam neko povrće (paprika, mladi luk,…), naribani masni sir i zapečem. Tu su mi jaja ok, jer natope suhi kruh. I meni tu ne treba nikakva šunka, salama itd. Mojoj mami treba. Napravila sam nedavno takvu pitu sa starim kruhom, povrćem i puno tvrdog, topivog sira, a odozgo sam ovaj put složila  na šnite narezanu salamu (oko 200 g) – morala sam ju potrošiti, bila je pred istekom roka trajanja (moja je greška što sam te šnite salame složila odozgo, žurila sam se pa nisam razmišljala). Ok, dobra je salama, bilo je fino. Pekla sam to u kalupu promjera 30 cm i ostalo nam je pola te pite od kruha za drugi dan.

Drugi dan, dođem ja kući gladna, i sretna što ne moram ništa kuhati jer imam tu pitu od jučer. Izvadim ja to iz frižidera i imam što vidjeti: da, imam ja pola pite, samo: moja mama je s cijele pite poskidala i pojela ama baš sve šnite salame, nijedna šnita salame joj nije promakla. Kruh, sir i povrće joj je skroz promaklo, tj. uopće ih nije dirala. A dobro, jela sam ono što je ostalo: pitu od kruha, sira i povrća.

Nije to prvi put da je moja mama tako nešto napravila, jako je izbirljiva kad je hrana u pitanju. 

Bilješka za drugi put: salamu narezati na skroz sitne komadiće (ko sjeckani luk!) i pomiješati s ostalim sastojcima. Već sam tako radila: doslovno uzmem dasku i sjeckam šunku ili salamu itd. na sitničke komadiće ko luk, pomiješam ju s ostalim sastojcima i onda ju mama ne može samo poskidati odozgo kao ovaj put (kao što sam gore napisala, ovaj put je moja greška, bila sam u žurbi pa nisam razmišljala o tome da moram narezati salamu na sitno!).

Istu stvar radim i s nečim što navodno ne voli. Prije dosta godina radila sam pizzu u limu od pećnice i uz šunku, sir itd., razbacala sam odozgo i šaku maslina. Moja mama je svaku maslinu ostavila. Ona masline ne koristi/ne kupuje – to se u njezinoj obitelji nije jelo.

Ja sam masline otkrila, negdje kad sam bila skoro punoljetna. Meni su ok, upotrebljavam ih u pripremi jela.

I prije te pizze radila sam neke stvari s maslinama, ali mama nikad nije rekla da njoj to ne valja. Onda sam skužila u čemu je stvar. Drugi put sam radila pizzu, uzela sam dasku za rezanje i masline narezala na sitno, onako kao da sjeckam luk. Stavila sam ih na tijesto namazano umakom od rajčice i onda ostale sastojke. Taj put mama je jela pizzu bez da je čeprkala komadiće maslina van. I onda ja pitam: “A što sad nisi vadila masline van ko prošli put?”

Na to ona kaže: “Pa nisam ih vidjela. Kaj ih ima na pizzi???”

Znači, ako ih ne vidi, onda su joj ok, bez problema ih jede.

Bloganje i bacanje

 

Ne znam koliko dugo sam blejala u ovu sliku na jednom blogu. Recept mi je bio sporedan, slika me fascinirala: u jednom loncu (ili rajngli) na srednjem dijelu slike prikazana je napravljena, a ta neka, valjda palenta, onda je u onoj tavi otraga napravljen nekakav umak(!?), i onda je u prednjoj, manjoj tavi servirana, a valjda ta ista palenta i na njoj umak(!?). 

WTF???

Zašto je ta palenta(?) i taj umak(?) serviran u toj manjoj tavi, ako je palenta skuhana u loncu, a umak u većoj tavi??? Znam da sam ja retardirana, ali ja to fakat ne razumijem. I stvarno sam par minuta blejala u sliku. I nikako nisam mogla shvatiti zašto je to servirano u maloj tavi.

Onda sam bacila pogled na recept: u njemu piše da blogerica reklamira to nekakvo suđe na svojem blogu! Ahaaaaaa! Pa naravno da onda mora na sliku utrpati što više tog suđa, zato ona ne servira hranu u tanjurima kao obični smrtnici poput mene, nego ona to servira u malim tavama(!).

Nije čudo da moj blog nije bio popularan. Ja sam hranu servirala u tanjurima ili zdjelama. Nikad nisam servirala obrok u manjim tavama. A što onda, svakome tko je bio tamo prisutan (svojoj obitelji?) na ručku/večeri, servirala je tu neku palentu i umak u posebnoj maloj tavi? A koliko ona ima tih manjih tava? Ili je, kao što neke blogerice prakticiraju, tu hranu pripremila samo da bi ju fotografirala u tom suđu koje mora izreklamirati, i onda je hranu bacila? Pisala sam već, food bloganje je skup  hobi. 

Gledanje u druge ljude dok jedu

 

Na nekom blogu autorica bloga napisala je:

Dakle, ona voli gledati druge kako jedu.

Kako je meni to jezivo. Kako ju nije sram to napisati.

Kako to izgleda kod nje? Sjedne si nasuprot, i što - pilji u ljude dok jedu?

Znam, da, dobro, znaaaaaam: ja sam ta koja je nenormalna i retardirana, a blogerica koja pilji u ljude dok jedu, nije nenormalna i retardirana. Ajme.

Dobro, kod mene je to drugačije zbog kojekakvih dijeta, pardooooooon, zdravih prehrana na kojima sam bila. Pisala sam već o tome da sam pola života provela na dijetama/zdravim hranama koje mi se gade i meni ide na živce gledati druge (koji nisu na dijeti/zdravoj prehrani) kako jedu hranu koju bih ja željela jesti, a ne smijem (a tako sam željna te ukusne hrane!). Smeta mi što oni jedu sve što hoće, kad hoće i koliko hoće, i još k tome je većina(!) njih koščato-oglodano-ispijeno-osušeno-izmoždeno-anoreksično mršava! Prestrašno je kad sjedim za stolom s takvima, i oni trpaju u sebe bez kraja i konca (i tako već godinama!) – a niti se debljaju, niti se razbolijevaju od kojekakvih bolesti. Ja stvarno čekam da barem pola moje rodbine, susjeda, poznanika… krepa od kojekakvih bolesti izazvanih time što jedu sve što hoće tj. nisu na dijetama/zdravim prehranama.

Ok, spomenuta blogerica očito nije na dijetama ili zdravim prehranama, pa i ona trpa u sebe kao i drugi te onda očito voli i gledati te druge kako trpaju u sebe, a i oni valjda gledaju nju, kako ona trpa u sebe – pa se onda svi međusobno gledaju kako trpaju u sebe.

No, ja, i kad nisam na dijeti/zdravoj prehrani i jedem nezdravu hranu koju volim, ne volim gledati druge ljude kako jedu. Zašto bih ih gledala??? Boli me jer znam da će oni isto tako jesti i sutra i prekosutra i preprekosutra…, a ja ću kad-tad opet morati biti na dijeti, pardooooooon, znam, danas se ne kaže da si na dijeti, nego da se zdravo hraniš. Meni dođe da se zbljujem samo pri spomenu zdrave hrane. A kad ju još i fakat moram jesti, dođe mi da si prospem mozak.

Stvarno je jadno kad sjedim negdje na nekoj proslavi i svi jedu kolače, torte, pečeni krumpir, kruh, francusku salatu,… a ja ili ne jedem ništa (prosjedim par sati za stolom pijući vodu) ili eventualno jedem (zelenu) salatu. Znam da je zdravožderima  to romantično, oni su sami sebi divni i krasni jer su oni pojeli zdravu zelenu salatu, dok su drugi trpali u sebe kolače, torte, francusku salatu, kruh…

Ja tim zdravožderima mogu reći samo jedno: jebala vas zelena salata.

I da, nije mi jasno zašto ta spomenuta blogerica koja voli piljiti u ljude dok jedu, ne mora biti na dijeti, pardooooooooon, na zdravoj hrani??? Pa ak je ta zdrava hrana tak super kao što meni to svi tvrde, zašto ona ne mora jesti sav taj zdravi kurac (vjerujte, po receptima na njezinom blogu je očito da se ne hrani zdravo!).

Reci mi koliko jaja stavljaš u kolače - reći ću ti koliko si bogat!

Prije par godina pisala sam Kako imati popularan food-blog u Hrvatskoj?

Neki dan surfala sam netom i tražila recept za nekakvu tortu. Pritom sam se sjetila tog svog teksta, točnije 4. točke: Vrijeme i pravi prioriteti. Meni je i dalje nevjerojatno koliko food-blogeri imaju novaca.

Naime, tražeći recept, stalno sam nailazila na recepte u koje idu hrpetine jaja. Ok, znam da postoje bogati ljudi, ali da netko ima toliko novaca za jaja… Ajme. Ok, nisu tu samo jaja u pitanju, u tim receptima ima hrpa skupih sastojaka u ogromnim količinama, ali fakat me fascinira to s jajima. Pisala sam u spomenutom tekstu da su moji doma imali kokoši, tj. imali smo jaja, ali jaja su bila za prodaju, a ne da bih ja isprobavala recepte. Zato sam si ja u nekoliko navrata bila sama kupila u dućanu jaja koja su mi bila potrebna za isprobavanje recepata, ali meni je to bilo preskupo, pa sam odustala. A da, trebaš biti bogat da bi pisao food blog.

Fakat mi je nevjerojatno da su ljudi tako bogati da si mogu priuštiti pisanje food- bloga. Ok, da, dobro, znam da postoje milijunaši, milijarderi,… ali kad govorim o food-blogerima, meni na pamet ne pada Paris Hilton, Kardiašanke i kojekakvi arapski prinčevi koji su se obogatili na nafti. Ja sam mislila (misliti je drek znati) da su food-blogeri prosječni ljudi, ali ne shvaćam otkud njima toliko novaca za pisanje bloga. Možda njih netko stvarno smatra prosječnim ljudima, ali očito zarađuju iznadprosječno kad si mogu priuštiti takav skup hobi kao što je pisanje food-bloga (ok, ne moraš sam zarađivati, možeš potjecati iz bogate obitelji, bogato se oženiti/udati...). 

Najbolja je stvar što su u tim receptima koje sam gledala - većinom okrugle torte, prosječne veličine (oko 26 cm). Nisu to torte na kat ili torte veličine lima od pećnice. Da, ima i nekoliko četvrtastih torti, i to dimenzija oko 20 x 30 cm - ali to su male torte! Nisu to torte veličine lima od pećnice da bi se tom njihovom veličinom opravdala količina (skupih) sastojaka! Ma kakvi! Ako imate nekakvu proslavu, sigurno nećete raditi samo tu tortu, nego još i druge kolače i hranu(!). Ajme. Meni stvarno nije jasno gdje vi svi radite, što ste studirali… da imate tako dobro plaćene poslove i možete si to sve priuštiti. 

Baš me zanima radite li vi, koji niste bogati, torte po takvim receptima? Ako i nemate proslavu, nego npr. radite tu tortu samo za ukućane, za nedjeljni ručak - zar vi onda ništa drugo ne pripremite za taj ručak, nego samo jedete tu tortu??? U mojem slučaju to bi fakat bilo tako: imali bismo samo tu tortu za jelo jer bih sve novce spiskala na sastojke za nju, ne bi mi ostalo novaca za meso, povrće itd.

Ovdje imam primjer za jednu tortu, u koju ide samo 10 jaja - u mojoj obitelji 10 jaja je puno - jer praktički sva jaja bila su za prodaju. Najbolja mi je stvar što pokraj 2 dl ulja piše “nije greška”. To piše zato jer su neki u komentarima cendrali “jel stvarno ide taaaaaaaako puno ulja”. Hmmm. A nitko nije pitao “kaj fakat ide čak 10 jaja”. Litru biljnog ulja možete kupiti za 1,10 eura, a za recept vam treba 2 dl. A jaja, ajme, pa 1 kutija jaja (10 jaja) košta oko 2 eura, ok, može se naći na sniženju i ispod 2 eura – ali svih tih 10 jaja, tj. cijela kutija ode u tu tortu. Sudeći prema popularnosti tog bloga, očito ljudima taj recept nije skup.

U sljedeći recept ide čak 30 jaja, i uz to(!) još i 300 g lješnjaka i 400 g čokolade. Jel vi znate koliki su to novci? Ok, da, znam, znam, primijetila sam već da, sudeći po popularnosti tog bloga, ljudima to nije skupo. Torta baš i nije velika, peče se u četvrtastom limu oko 20 x 30 cm. 

Sad sam se sjetila kako sam uvijek sa svojima vodila bitke oko tih prokletih jaja kad sam htjela isprobavati recepte i to kad mi je trebalo svega 2, 3, 4, 5 jaja. Kao što sam pisala u tekstu koji sam gore linkala: mi smo živjeli na selu i imali kokoši, ali jaja su bila za prodaju, a ne za isprobavanje recepata/pisanje food bloga! Nekad sam cijeli tjedan skupljala jaja, kako bih za vikend imala npr. 8 jaja da isprobam neki recept. Naime, da sam tražila 8 jaja i rekla da mi trebaju za isprobavanje recepta, sigurno ih ne bih dobila. Nego sam 2-3 puta tjedno rekla da si hoću skuhati/ispeći koje jaje - pa sam tako dobila 1-2 jaja - i do vikenda sam ih onda uspjela skupiti za neki kolač. Skrivala sam ih u hladnjaku u kutijama za hranu, srećom, moji nisu bili ludi za prekapanjem po mojim kutijama s hranom (pogotovo kad sam bila na dijeti; dijetna hrana nije se gadila samo meni, nego i mojim ukućanima, jedina razlika bila je što sam ju ja morala jesti, a oni nisu morali, jer oni nisu bili na dijeti - pa nisu prekapali po mojim kutijama sa zdravom hranom). 

Baš si zamišljam kako bi to izgledalo da sad odem svojoj mami i kažem joj: "Mogu li dobiti 30 jaja za tortu?" Sigurno bi me zabezeknuto pogledala i rekla: "Za jednu tortu??? Jel to narudžba za tortu na kat?" Onda bih ja rekla: "Ne, to je mala tortica od nekih 26 cm promjera."  Onda bi me ona i dalje zbunjeno, zabezeknuto gledala i izbečila oči, da smo u stripu, iznad glave bi joj se vidjeli oblačići s upitnicima. I rekla bi nešto poput: "Ja nikad u životu nisam potrošila 30 jaja na jednu tortu, zar ne možeš ispeći neku normalnu tortu od 3-4 jaja? Tko normalan peče jednu tortu od 30 jaja???"

Malo pojašnjenje: prije sam radila torte i kolače po narudžbi za manja slavlja, zato bi me mama pitala jel to pečem po narudžbi (za po doma, sigurno nisam radila kolače s puno jaja, doslovno sam se snalazila s 3-4 jaja!). Jel trebam sad istaknuti da ja stvarno nikad u životu nisam radila tortu od 30 jaja. Baš bih ju jednom voljela napraviti i probati! Da sam barem bogata! 

Pokušavam se sad sjetiti koliko sam najviše jaja potrošila za jednu tortu ili kolač. Par puta bila sam si kupila npr. 20 jaja u dućanu za isprobavanje takvih recepata, ali bilo mi je skupo, pa sam odustala. Ni moja mama nije nikad radila torte/kolače u koje ide puno jaja, jer jaja su bila za prodaju, a ne za isprobavanje recepata/pečenje kolača. 

Ako još niste shvatili, mamin odgovor na moje pitanje (Mogu li dobiti 30 jaja za tortu?) bio bi: "Ne, imam već dogovorene narudžbe za cijeli mjesec. Ispeci neku normalnu tortu!"

Ovdje je još jedan recept, ali, ok, ovdje ide samo 17 jaja. Da, da, znam, to je sitnica.

 

Ma da, nije ni ovo skupo, samo 26 jaja za četvrtastu torticu veličine oko 20 x 30 cm!

U ovom receptu nije me šokirala količina jaja, nego cijena kreme! Ajme. Potrebna je 1 l slatkog vrhnja (ne biljnog šlaga!), 400 g čokolade za kuhanje (one skuuuuuuuuupe, s puuuuuuuuuuuuuuuuuuno kakaa), 400 g Nutelle (jel vi znate koliko to košta?) i 100 g mliječne čokolade (naravno, Milka, ni u ludilu neka jeftina). Ajme. Jel vi znate koliko slatko vrhnje košta??? 1 litra slatkog vrhnja bi u nekoj najjeftinijoj varijanti koštala 8 eura. Da vam to malo pojasnim, ako još računate u kunama: to je preko 60 kuna! Ajme. Ja za 60 kuna moram pripremiti i cijeli ručak i kolač! A gdje je još onda 400 g Nutelle za oko 4 eura (to je oko 30 kn!). Jel ima 400 g kvalitetne čokolade za kuhanje ispod 7 eura (oko 52 kn)??? Bolje da prestanem računati dok nisam pala u nesvijest. Znači: slatko vrhnje, Nutella i čokolada za kuhanje za tu tortu koštaju oko 142 kn (a i to je izračunato prema najjeftinijoj varijanti!). Ja za 142 kn moram spremiti obroke za nekoliko dana - tako siromašni žive! Da, da, da, dobro znam, sudeći prema popularnosti bloga, očito je ta torta samo meni skupa. Jedna razvikana blogerica s ovih prostora vječito je reklamirala onu masno skuuuuupu bam čokoladu, jel vi znate koliko taj kurac košta??? Da, dobro, znam, ima i skuplje čokolade od te bam čokolade. Ako upotrijebite kvalitetne iliti skupe, razvikane, sastojke, samo čokolada i slatko vrhnje (bez Nutelle i svega ostalog) za ovu tortu koštat će vas 150 kn (oko 20 eura). Ajme. Torta jest četvrtasta, veličine oko 20 x 30 cm, ali kako već rekoh: nije velika, ne peče se u limu od pećnice. 

A da, znam, ja sam siromašna, ne mogu se mjeriti s bogatim food-blogericama čiji su blogovi popularni i zato sam morala odustati od pisanja food-bloga. Baš si sad razmišljam da Nutellu nisam jela više od 25 godina, meni je to skupo, zato to ne kupujem (prije nekih 25 godina sam ju zadnji put dobila na poklon). Ne kupujem ni one neke Linolade, prije nekih 10ak godina bila sam dobila malu čašicu Linolade na poklon - tad sam ju zadnji put jela. Ja kupujem jeftine kakao namaze, a i to kupujem kad je na sniženju. Naravno, ni to ne kupujem svaki mjesec, nego 1-2 godišnje. 

I ova torta je četvrtasta, ali opet nije veličine lima od pećnice, za moj pojam, s obzirom na količinu skupih sastojaka i uloženih novaca – na kraju se dobije jako malecka tortica. Ajme, ja sam se uvijek morala snalaziti kako god znam, te s manje od 20 jaja raditi četvrtastu tortu veličine lima od pećnice.

Onda gledam ovaj recept gdje se blogerica hvali kako je ona potrošila preko 30 jaja samo na puko eksperimentiranje. Kako je to lijepo, imaš novaca, a nemaš obaveza, imaš hrpetine vremena pa možeš cijelo popodne eksperimentirati s kolačima.

Ona sigurno ne radi 2 posla da bi preživjela, očito na jednom poslu zaradi toliko da iz dosade može slupati 30 jaja u jedno popodne na svoje eksperimente.

U ovom receptu nije me fascinirala količina i skupoća sastojaka, nego veličina i skupoća kuhinje. Proučavala sam kako ta neka gospoja, razvalja ogromnu koru i stavi tu okruglu posudu promjera 30ak cm na to tijesto, a sa svake strane još barem metar radne površine…. Ajme. Ja imam malu kuću i u njoj malecku kuhinju, a u njoj jednu jedinu radnu površinu: duga je oko 1 m, široka oko 50 cm. I na toj radnoj površini stalno stoje samostojeći mikser s metalnim postoljem i vaga - nemam ih kamo staviti, drugu radnu površinu nemam, a nemam ni u ormarima mjesta. Kad nešto pečem/kuham, ako nemam dovoljno mjesta na radnoj površini, često vagu i mikser moram staviti na pod(!). Znam da sad neki padaju u nesvijest od zgražanja i blebeću da to nije higijenski itd. A kamo da ih stavim??? Stavljam ih na pod jer nemam nigdje drugdje mjesta! 

No, ni na podu nemam ne znam koliko mjesta, mjesta ima taman toliko da mogu zaobići taj mikser i tu vagu, kad izlazim iz kuhinje. U kuhinju se ulazi iz uskog hodnika, na sredini je taj uski prolaz, a s lijeve i desne strane, uza zid, su kuhinjski elementi sa štednjakom, sudoperom, frižiderom i hladnjakom - i to je cijela kuhinja! Nema nikakvog ni stolca ni stola; nemam ni perilicu ni mikrovalnu (ili još čak neki drugi fensi kuhinjski aparat) - da i imam novaca za to - ja to jednostavno nemam kamo staviti u kuhinju. Valjda vam je jasno da kad stavim okruglu posudu za pečenje (poput one plave na slici) na tu svoju radnu površinu, ta posuda zauzme skoro pola te površine! Naravno da tako veliku koru nemam gdje ni razvući! S jedne strane kuhinje nalazi se kupaona, a s druge stubište – ja nemam kamo proširiti kuhinju! Da, znam, trebala bih kupiti kuću ili stan (evo budem, samo što nisam, čim dobijem na lotu!) u kojem bih onda mogla adaptirati kuhinju da odgovara standardima za pisanje food-bloga. Moj djed je prije više od 50 godina izgradio kuću u kojoj sad živim. Kako on nije razmišljao o budućnosti, nije mu palo na pamet da će unucima ili praunucima trebati ogromna kuhinja za pisanje food-bloga??? Baš me zanima kako si je ta blogerica priuštila tako ogromnu kuhinju. Gdje ona radi? Nisam joj postavila nikakvo pitanje u komentarima jer znam da neću dobiti odgovor.

Ali, fakat me zanima! 

Ok, znam da su se neke blogerice  obogatile i pokupovale pa adaptirale kuće i stanove da bi imale uvjete za pisanje food bloga. No, zanima me jel ima neka blogerica, koja se nije obogatila, a živi u obiteljskoj kući koju je izgradio otac, djed, pradjed, svekar..., tj. kako je u tom slučaju došla do te ogromne kuhinje za pisane food bloga??? Jel tata, djed... bio vidovit pa je izgradio kuću/stan s ogromnom kuhinjom? 

Čak i da imam novaca, ja nemam jednostavno kamo proširiti kuhinju (s jedne strane malena kupaona, a s druge usko stubište); u takvom slučaju rješenje nije "a samo sruši koji zid"! Čak ne mogu proširiti ni prema van, jer se vanjski zid nalazi skoro na međi (tu počinje susjedovo zemljište). Da, znam, trebalo bi sve zidove srušiti i napraviti novi plan prostorija među kojima bi bila ogromna kuhinja, potrebna za pisanje food bloga. Ma da, najbolje bi bilo kupiti kuću ili stan koji ima veliku kuhinju, ili kupiti zemljište pa graditi otpočetka (evo, samo što nisam, budem, čim dobijem na lotu!). 

Moj moto

 Previše volim sebe da bih jela odurnu zdravu hranu koju ne volim. 

8 godina

U siječnju 2016. liječnici su me počeli maltretirati, pardon, liječiti zdravom, dijetnom prehranom. Ja stalno čekam te divote i krasote koje se ljudima događaju kad se zdravo hrane. Sad je siječanj 2024., ali nikako da doživim koju od tih divota i krasota koje bi mi se trebale dogoditi uslijed jedenja zdrave hrane. Gdje su te sve silne divote i krasote koje nastaju uslijed gladovanja na zdravoj hrani?

Kako nešto može biti preslatko?

 

Spomenula sam već da me uvijek zgrozi kad mi posluže te neslatke kolače kakvi su danas moderni. Najbolje mi je kad se ljudi busaju u prsa kako su oni smanjili količinu šećera u receptu jer je kolač inače presladak (WTF?). Umjesto da se, kako se ono kaže pokriju ušima i šute, oni se još hvale(!). A jebo ih glupe.

Ok, da, dobro, znam: to je individualno. Ali, fakat ne mogu shvatiti kako nešto može biti preslatko. Ja najnormalnije napravim kolač prema receptu i ne smanjujem količinu šećera i meni je kolač normalno sladak (ne osjećam nužno potrebu da povećam količinu šećera (iako se nekad i to dogodi!), ali definitivno ne osjećam potrebu da smanjim količinu šećera). Još nikad nisam ni u jednom kolaču smanjivala količinu šećera. 

Ovakvi komentari me uvijek zabezeknu.

 

U tom receptu u biskvit ide 12 jušnih žlica šećera, a u kremu 22 jušne žlice šećera. Ja to najnormalnije jedem i ne shvaćam zašto ljudi smanjuju količinu šećera. Ok, tu je problematično ovo sa žlicama, em su jušne žlice iz raznih setova različitih veličina, em netko grabi „žlicu punu na vrh“, a netko „ravnu“. U ovom receptu čak piše da treba grabiti ravne žlice, znači ne na vrh pune, priznajem da se ja ne držim te upute.

Našla sam na stranici objašnjenje što se smatra „ravnom jušnom žlicom“, a što  „na vrh punom žlicom“. To objašnjenje se kosi s mojom logikom, ali dobro. 

Ovo je prema podacima na toj stranici: ravna žlica 

Ovo je prema toj stranici: vrhom/na vrh puna žlica

Moram priznati da je moja jušna žlica kad je na vrh puna, još punija, nego ova na slici, ja zagrabim tako da je to zapravo „cijelo brdo“ na žlici. Meni u tim objašnjenjima, ova koju zovu „na vrh puna“ izgleda kao „ravna“ žlica. A ova, koja je njima „ravna“, meni izgleda kao „pola jušne žlice“ šećera.

Ja očito stavim još više šećera, nego se u receptu navodi, budući da grabim na vrh pune žlice, a ne ravne. I nije mi preslatko. I nemam potrebu da smanjujem količinu šećera. 

A ona persona iz komentara, kaže da je "u cijeli kolač dosta 10 do 12 žlica šećera". Ajme, ja ne znam kako netko može jesti tako neslatke kolače. 

Slike žlica su sa stranice https://www.recepti.covermagazin.com/?p=26476

Milijuni za (ne)mršavljenje 2

 

Pisala sam prije par mjeseci da sam na netu vidjela članak o onoj nekoj glumici koja je cendrala da njoj sirotoj, za vrijeme snimanja nekakvog filma nisu dali da bude na dijeti jer joj je u ugovoru pisalo da ne smije smršaviti. A ona jadna je toliko žarko željela gladovati, krepavati od gladi i mrcvariti se vježbanjem.

Naknadno (valjda kad je snimanje filma završilo), ipak jest bila na nekoj dijeti i u konačnici je smršavjela.

Saga se nastavlja.

Neki dan, naletjela sam na tekst u kojem ta ista glumica sad kaže da se opet udebljala 14 kila.

Hmmm. Zadnji put je ugovor bio kriv što ona jadna nije smjela biti na dijeti. Ali, sad nije spominjala da joj je netko branio da bude na dijeti. Pa zašto onda sad nije bila na dijeti, nego se zdebljala???

Nešto laprda u tom članku da se udebljala jer je pod stresom.

Aha.

A zadnji put kad je bila na dijeti i kad je smršavjela, onda nije bila pod stresom?

Vau, famozni su mi ljudi koji nekad jesu, a nekad nisu pod stresom. Pa onda, kad nisu pod stresom, onda mogu biti na dijeti. A kad jesu pod stresom, onda ne mogu.

Ja sam stalno pod stresom zbog svih sranja u životu.

Očito zato nikad ne mogu biti na dijeti.

Opet gležnjaštvo

Danas je 11. 1. 2024.

Vani je, u trenutku nastanka fotke, bilo -3 (provjerila sam na mobitelu; ali ja sam imala dojam da je još i hladnije!).

Na fotki se vidi „gospa“ u stopalicama i tenisicama, tj. s golim gležnjevima.

Ja, em imam debele čarape, em imam gležnjače do polovice listova i to s toplim, umjetnim krznom i još sam teška oko 100 kila. Zašto je meni hladno? Zašto mene moje salo ne grije?

A ta oglodano-koščato-ispijeno mršava oglodanka paradira u stopalicama na -3 i reklamira svoje gležnjeve i njoj nije hladno.

Ne znam, čemu se čudim kad takve, tamo u 7./8. mjesecu paradiraju po Zagrebu u nekakvim tangicama i gornjim dijelovima bikinija, pardooooooooooooooooon, ja, koja se ne razumijem u modu, pogrešno to zovem tangice i bikini, oni koji su modno osviješteni, te odjevne predmete zovu: vruće hlačice i topić. Pa da, kad na -3 nosi stopalice i paradira s golim gležnjevima, onda nije ni čudo što  u 7./8. mjesecu po gradu hoda (polu)gola. Ona jadna, ljeti više nema što skinuti sa sebe, kad je već u siječnju na -3(!) skinula debele čarape i tople gležnjače/čizme i nosi samo stopalice i niske tenisice (ja tenisice počnem nositi u travnju, a stopalice još i kasnije). 

Ova "gospa" sa slike nije bila nikakva klinka, ima preko 20 godina (namazana ko Indijanac(!), s dugim umjetnim noktima, te pretpostavljam i ekstenzijama na glavi). Na te tenisice i stopalice nosi neki svijetloplavi kaput. Meni te tenisice s tim stopalicama i kaputom, izgledaju ko šakom u oko, al dobro, ja nemam smisla za modu. Osim toga, spomenuta gospa imala je neku užasno ružnu torbicu. Prema mojem iskustvu, kad je meni neka torba ružna, u 99% slučajeva košta pravo bogatstvo. Tako da pretpostavljam da je to bila neka skupa, dizajnerska torba. Znači ta jadnica spiskala je, ne znam koliko mjesečnih plaća na tu dizajnersku (ružnu) torbu, pa očito nema para za tople čarape. A jadnica. Nek nagura noge u tu skupu dizajnersku torbicu.

Znam da su danas većini gležnjevi seksi. Ne nam što bih rekla na to, pisala sam već da mene gležnjevi, tj. gležnjaci, ne pale.

Tri mlijeka

Jel to tako loše zvuči?

Pitam zato, jer postoji recept za kolač Tri leče. Naziv potječe iz španjolskog jezika i u originalu se kaže Tres leches. Pritom tres znači tri, a leches je mlijeko, odnosno mlijeka (množina!). Na hrvatskim, srpskim… blogovima, portalima… taj kolač se masovno zove: Tri leče.

A jebo mene glupu, ali ja stvarno ne razumijem zašto. Zašto je tres trebalo prevesti kao tri, a leches, nije trebalo prevesti, nego se u hrvatskom jeziku kroatiziralo (iliti pohrvatilo) u leče. Pritom se, naravno ne misli na leću, tj. žitaricu, nego na kravlje mlijeko (koje je sastojak u receptu, točnije, upotrebljavaju se tri vrste mlijeka; nije jednostavno nabaviti sve tri vrste mlijeka na ovim našim prostorima, pa se u nekim receptima upotrebljavaju samo dvije vrste mlijeka - ali, kolač i dalje stoji pod nazivom Tri leče).

Zar naziv kolača Tri mlijeka stvarno tako loše zvuči, za razliku od Tri leče??? Daaaaaaaaaaaaaaaaa, kolač Tri leče zvuči baš super (moš mislit); kad to čujem pitam se, od koje vrste leče se taj kolač radi; crvene, zelene, beluga leće ili?

Naravno, ne bih ja bila ja, da se nisam usudila jednoj superpoznatopopularnojrazvikanoj blogerici (koja na blogu ima taj recept na hrvatskom jeziku) postaviti pitanje, o tome zašto je imala potrebu tres prevesti u tri, a leches nije prevela, nego je napisala leče. Naravno da je obrisala moj komentar i nije ništa odgovorila.

Kod jedne druge superpoznaterazvikane blogerice netko drugi (kunem se, ovaj put nisam ja!) postavio je pitanje o tome zašto na njezinom blogu u nazivu recepta piše leče, a ne mlijeko. I ta blogerica je odgovorila da ona nije prevodila naziv, ona je našla recept pod tim imenom na hrvatskom/srpskom jeziku na (blaženom) internetu i tako ga je preuzela. A jebo te glupu. Ako su drugi glupe, neuke neznalice, zar se i ti moraš ugledati na njih???

I eto, zato što je neka kretenska, glupa, imbecilna, umobolna budala taj kolač nazvala Tri leče, sad nitko ne želi točno prevesti naziv kad piše recept npr. na svoj blog, pa se sad taj kolač uporno zove Tri leče. Kosa mi se digne na glavi kad to čujem!

Nisam radila taj kolač, ali baš bih ga voljela napraviti samo zato da mogu napisati recept na blog, ali ja bih recept nazvala Tri mlijeka. Daaaa, znaaaaaaaaaaaaaaam da nisam normalna, kako sam samo došla na ideju na leche prevedem kao mlijeko, kad je svim superpoznastimrazvikanim hrvatskim blogericama u redu da se kolač zove Tri leče. Ne znam što da kažem, zašto sam ja tako nenormalna.

Znam, da, jasno mi je: živimo u 21. stoljeću i neki očito smatraju da je (zbog nekog razloga???) vrijeme da se izmisli nova riječ za mlijeko, to će očito biti riječ leča. Ne znam kako ćemo onda zvati leću-žitaricu, to trebate pitati ove superpoznaterazvikanepopularne hrvatske blogerice. 

Ako se superpopularnerazvikane blogerice pita, ubuduće ćemo u dućanima na policama nalaziti npr. Dukatovu svježu kravlju leču ili čokoladnu leču ili kiselu leču... ili npr. z bregov kozju leču... općenito, nećemo više govoriti mliječni proizvodi, nego lečni proizvodi..., znak "Mlijeko hrvatskih farmi" koji informira potrošače o porijeklu, postat će "Leča hrvatskih farmi"...

Mliječna pletenica bit će lečna pletenica...

Majke će hraniti djecu majčinom lečom... 

Mliječni zubi bit će lečni zubi...

Galaktika se više neće zvati Mliječna staza, nego Lečna staza...

Znam da je većini vas to sasvim normalno i nije vam jasno, zašto meni to smeta. Ali meni to jednostavno smeta: kako uspiješ prevesti tres kao tri, a leches ne prevedeš nego napišeš leča. Koliki kreten moraš biti da to napraviš??? Za mene je to stvarno totalni kretenizam.